Homilija na svetkovinu Svih Svetih 1.11.2013. Ispis E-mail
Subota, 02 Studeni 2013 08:01
Share

Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na svetkovinu Svih Svetih,

Sisak, crkva Pohoda BDM, 1. studenog 2013.

 

Draga braćo i sestre,

Danas Crkva, tj. mi slavimo nebesku Crkvu, našu braću i sestre u slavi, i to ne jednog sveca ili više njih, nego upravo sve svete zajedno, sve one koji su spašeni i dionici su nebeskoga Kraljevstva, bilo da su službeno proglašeni blaženima i svetima ili to nisu ali su živjeli sveto. Ta su naša braća i sestre nama poticaj i primjer da i mi jednom k njima dođemo, da i mi budemo dionici nebeske slave.

Kad se pitamo, kako je moguće doći među sve svete, odgovor je mnogostruk ali i veoma jednostavan. Jednostavan je: biti s Bogom znači biti u nebu, tako da mi već jesmo u nebu ako smo u Božjoj blizini. Međutim, to zahtijeva neprestanu budnost i stalni rad na sebi, poslušnost Bogu koji je svoju volju objavio u postupcima i riječima svoga Sina. A Isus, Sin Božji i naš Gospodin, neprestano nas poučava u evanđelju što nam je činiti i kako se trebamo ponašati.

Najprije, valja nam slušati Gospodina. Čuli smo njegov proglas – Osam blaženstava (Mt 5,3-10). To su osnovni Isusovi zahtjevi da bi netko bio blažen odnosno svet što svi trebamo ostvarivati na zemlji da bismo bili na nebu dionici zajednice svih svetih. Svetost znači izgrađivanje dobrih odnosa jer svetost nije samo osobno privatno ponašanje, nego naše ponašanje u odnosu na Boga i druge ljude, u odnosu na društvo – to je dakle prihvaćanje duhovnog siromaštva tj. nenavezanosti ni uz koga ni uz što, osim uz Boga; svetost je u ožalošćenosti zbog udaljenosti od Boga, u krotkosti i poniznosti; svetost je u gladi i žeđi za pravednošću u svijetu; svetost znači milosrdnost, čistoću srca i nastojanje oko mira među ljudima; svetost je spremnost i na prihvaćanje žrtve i progonstva radi imena Isusova.

Danas bismo se trebali sjetiti i tolikih mučenika koji su svojom žrtvom za druge omogućili našim naraštajima mir i slobodu; to su poginuli u Drugom svjetskom ratu i poraću, čiji se grobovi još uvijek ne znaju i skrivaju, te oni koji su u Domovinskom ratu dali živote za svoju obitelji i svoju djecu, za čitavu našu Domovinu. Domovina im na tome uvijek mora biti zahvalna!

No, možemo danas promatrati Isusove riječi o svetosti i unutar velike i važne zadaće, koju mi vjernici imamo, a to je – čuvati i promicati obitelj.

Bog je stvorio čovjeka kao „muško i žensko, da njih dvoje budu jedno tijelo“ (Post 1,27; 2,24)

Naime, danas je upravo takvo shvaćanje obitelji ugroženo. Ono što je kao naravna ustanova stoljećima bilo samo po sebi razumljivo danas je dovedeno u pitanje. I kod nas se želi na mala vrata, a onda potom i na velika, uvesti neke druge oblike zajedničkog života ljudi i – proglasiti ih brakom i izjednačiti ih s obitelji. No, to nije Božja volja, tako nije bilo na početku.

Ako Crkvu shvaćamo kao veliku obitelj, ako osobito sve svete u Crkvi – kao njezine najbolje članove i uzor svima shvaćamo jednom velikom zajednicom, okupljenom oko svoga Oca Stvoritelja, tada ćemo i među svecima naći, s jedne strane veliko poštovanje prema instituciji obitelji, a također s druge strane i one svete koji su sami na ovaj ili onaj način imali obitelji ili bili članovi obitelji. Imamo u tom smislu ne tako davno izdano knjigu u izdanju Kršćanske sadašnjosti koja nosi naslov: „Oženjeni sveci“. A česta predodžba o svetima je da oni nisu bili u obitelji, dakako jer ima puno svetih svećenika i redovnika, redovnica… ali ima također i onih koji su živjeli u obitelji. Sama Blažena Djevica Marija, majka našega Spasitelja, živjela je zajedno sa sv. Josipom u Svetoj obitelji.

Sveci su uvijek imali prvorazrednu važnost u životu kršćanske zajednice, bilo da pruže uzore života bilo da potiču posebna nadahnuća i milosti od Boga snagom njihovih osobitih zasluga. Očigledni su blagotvorni utjecaji velikih likova koji su, na uzoran način svjedočili kreposti kao što su vjera, dosljednost života, darivanje sebe u ljubavi sve do smrti, strast za širenjem Božjega kraljevstva. Uistinu, dobri primjeri života potiču i privlače, kao i obratno, sablazni i loše ponašanje obeshrabruju.
U ovim zadnjim desetljećima, a posebno zadnjih godina, počela se razvijati svijest u kršćanskim obiteljima da su one ne samo "objekt" pastoralne skrbi, nego i "subjekt" tj. protagonisti života Crkve, bez osjećaja manje vrijednosti prema onima koji slijede drukčiji poziv posebnog posvećenja. Zato postaje uvijek sve izričitiji zahtjev da se koriste sredstva i poticaji za vlastiti duhovno-odgojni hod i da se plodno sudjeluje u životu Crkve s vlastitim karizmama i u vlastitom djelokrugu.

Papa Franjo ovih dana prigodom međunarodnog hodočašća obitelji (tj. 27.X.2013.), govoreći o kršćanskom braku, rekao je da kršćani nisu naivni te da dobro poznaju probleme i životne opasnosti, također da se pred Bogom i društvom ne boje prihvatiti svoje odgovornosti. Bez povlačenja i osamljivanja, oni prihvaćaju poslanje da osnuju obitelj i da rađaju djecu, kršćani sklapaju brak u sakramentu jer su svjesni da im je potrebna pomoć – istaknuo je Papa, a potom podsjetio na važnost obiteljske molitve:
„Supružnici zajedno mole, a mole i sa zajednicom. Zašto? Možda je to običaj? Ne! Mole zajedno jer im je potrebna molitva za dugi zajednički put: taj put nije isprekidan, nego traje cijeli život. Potrebna im je Isusova pomoć, da s povjerenjem idu zajedno, da se uzajamno svaki dan prihvaćaju, da svaki dan mogu jedno drugomu praštati. Vrlo je važno da se zna praštati u obiteljima – kazao je Papa te naveo tri ključne riječi za život obitelji: dogovor, zahvala i praštanje.
Poslušajte ovaj savjet: Nikada nemojte svađom zaključiti dan. U obitelji se svaki se dan uspostavlja mir. Traženjem oproštenja: 'oprosti mi', iznova se započinje. 'Dopusti, hvala, oprosti'! Prakticirajmo te tri riječi u obitelji, u obitelji jedno drugomu uvijek treba praštati“ –
potaknuo je Papa.
Govoreći pak o lijepim obiteljskim trenutcima, rekao je da se oni temelje na ljubavi. „Ako nema ljubavi, onda nedostaje radosti i slavlja, a Isus nam uvijek dariva ljubav. On je neiscrpivi izvor ljubavi; daje nam se u Euharistiji, daje nam svoju riječ i Kruh života 'da naša radost bude potpuna'“ – objasnio je Papa te podsjetio na Isusovo prikazanje u hramu, gdje su se susrela tri naraštaji.

Bl. Ivan Pavao II. U svojoj enciklici „Familiaris consortio“ piše: „Ljubav između muža i žene u braku, pa prema tome u širem smislu i ljubav između članova iste obitelji – između roditelja i djece, između braće i sestara, između rodbine i ukućana - prožeta je i podržavana neprestanim unutrašnjim dinamizmom, koji obitelj vodi k uvijek sve dubljem i prisnijem zajedništvu, što je temelj i duša bračne i obiteljske zajednice.“ (FC 18)

Papa dalje uči: „To bračno zajedništvo ima svoje korijene u prirodnom dopunjavanju što postoji između muža i žene, a hrani se osobnom spremnošću bračnih drugova da dijele cjelovitost svoga životnog nauma, sve što imaju i što jesu: stoga je takvo zajedništvo plod i znak dubokog ljudskog zahtjeva. No, u Kristu Gospodinu, Bog prihvaća taj zahtjev, potvrđuje ga, pročišćuje i uzdiže privodeći ga sakramentom ženidbe njegovu savršenstvu: Duh Sveti izliven u sakramentalnom slavlju pruža kršćanskim supružnicima dar novoga zajedništva, zajedništvo ljubavi, koje je živa i stvarna slika onoga sasvim osobitog jedinstva koje nevidljivu Crkvu čini otajstvenim Kristovim tijelom. Drugi vatikanski sabor ističe: »Ako se prizna osobno dostojanstvo žene i muža u uzajamnoj i potpunoj ljubavi, jasno se pokazuje jedinstvo ženidbe koje je Gospodin potvrdio.« /GS, 49/“ (FC 19)

Pape dakle jasno govore da je brak jedinstvena posvećena zajednica života jednog muškarca i jedne žene, koji prihvaćaju djecu i tako stvaraju obitelj.

Drugi vatikanski sabor u svojoj pastoralnoj konstituciji o Crkvi u suvremenom svijetu Gaudium et spes čitavo jedno poglavlje posvetio je temi koja glasi: „Promicanje dostojanstva ženidbe i obitelji“ (GS 47-52). O učenju Drugog vatikanskog sabora morali bismo osobito u Godini vjere, koja je i otvorena u čast 50. godišnjice otvorenja Sabora, više govoriti. Sabor jasno kaže da mu je nakana „rasvijetliti i osnažiti kršćane i sve ljude koji se trude da kao svetinju štite i promiču izvorno dostojanstvo ženidbenog staleža i njegovu iznimnu vrijednost.“ (ib, 47)

Doista, danas osobito treba štititi brak kao svetinju – jer su se sile zla uprle svom snagom da tu svetost i to dostojanstvo zamrače i bace u blato, da obezvrijede ono što je sveto i časno.

Ako i nisu sveci živjeli u braku, svi su nikli iz obitelji, kao plod ljubavi svojih roditelja, često svetih očeva i majki. Iskustvo obiteljskog života svim je kršćanima poznato i svi mi potječemo iz obitelji, svjesni da smo neizmjerno dužni svojim roditeljima i da moramo njima biti beskrajno zahvalni za sve ono što su nam oni darovali.

Upravo u obitelji djeca najprije uče o Bogu, uče se moliti, uče odakle smo i kamo idemo, u obitelji primaju s materijalnom i duhovnu hranu, onu ljepotu života u zajedništvu, radost zbog dara vjere i zahvalnost Bogu i ljudima. Sve je to upravo svetost. A ona potječe iz svetosti obitelji. Zato moramo sve učiniti da zaštitimo svetost braka i obitelji.

Drugi vatikanski sabor uči: „Ta sveta veza u vidu dobra ženidbenih drugova, potomstva i društva ne ovisi o ljudskoj samovolji. Sam je naime Bog začetnik ženidbe, koja je proviđena različitim dobrima i svrhama. Sve je to od najvećeg značenja za održanje ljudskog roda, za osobni napredak i vječnu sudbinu pojedinačnih članova obitelji, za dostojanstvo, čvrstinu, mir i dobrobit same obitelji i svekolikoga ljudskog društva.“ (ib, 48) Koncil o svetosti bračnih drugova i o svetosti u obitelji kaže: „Kršćanski se supruzi posebnim sakramentom jačaju i takoreći posvećuju za dužnosti i dostojanstvo svojega staleža. Ispunjavajući snagom toga sakramenta svoje ženidbeno i obiteljsko poslanje te ispunjeni Kristovim duhom, koji sav njihov život prožimlje vjerom, ufanjem i ljubavlju, oni se sve više i više približavaju svojemu vlastitom savršenstvu i uzajamnom posvećenju te stoga i zajedničkom proslavljivanju Boga. Stoga ako sami roditelji prednjače primjerom i obiteljskom molitvom, djeca će, i dapače svi koji žive u krugu obitelji, lakše naći put čovječnosti, spasenja i svetosti.“ (ib.)

Pa kako ne bismo onda mi kršćani bili ljubomorni na ustanovu braka i obitelji, kad nam je sam Bog darovao to tako uzvišeno dobro, to posvećeno mjesto gdje se izgrađuje osoba i gdje čovjek od svoga rođenja napreduje ne samo fizički nego i u svetosti života, kada razni tobožnji mesije ovoga svijeta žele uništiti brak i proglasiti svakakve neprirodne zajednice brakom, dapače obezvrjeđujući obiteljski život i proglašavajući da je čak bolje da djecu ne odgajaju njegovi roditelji – no, mi se pitamo, tko to može zamijeniti roditelje?

Zato, već sada vas, braćo i sestre, najozbiljnije pozivam i potičem da za točno mjesec dana svi izađemo na referendum na kojem trebamo dati glas za brak kao zajednicu muškarca i žene i tako zaštitimo od Boga ustanovljenu obitelj kao jedino naravno mjesto života, odgoja i rasta u čovječnosti, a to znači i u svetosti.

Neka nas u tim našim nastojanjima zagovaraju svi sveti, osobito svi sveti iz našega hrvatskoga naroda. Amen.

 

Twitter